emocionalna-inteligencija

Razvijanje emocionalne inteligencije kod djeteta

Metode razvijanja emocionalne inteligencije kod djeteta

Postoje tvrdnje da kvocijent inteligencije (IQ) zapravo nema veze s razinom uspjeha koji se u životu postiže, već je za to “zadužena” emocionalna inteligencija (EQ). Pojam emocionalne inteligencije razvijen je 1990. godine te je teorija o zasluzi te vrste inteligencije za životni uspjeh doživjela kulminaciju tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Što je emocionalna inteligencija?

Pod emocionalnom inteligencijom podrazumijeva se sposobnost prepoznavanja i identificiranja osjećaja, kao i sposobnost njihova razumijevanja i kontroliranja te jasnog izražavanja misli. Sukladno tome, osobu visoke emocionalne inteligencije određuje sigurnost u vlastite postupke, dobro podnošenje stresa, otvorenost za nove izazove te vjera u sebe i svoje vrijednosti. Takva osoba uglavnom je uspješnija kako na privatnom, tako i na poslovnom planu jer iz takva stava proizlazi zadovoljna i cjelovita ličnost. Ono što bitno razlikuje EQ od IQ je činjenica da se emocionalna inteligencija može razvijati, odnosno na njoj se može raditi tijekom cijeloga života.

Naime, emocije su “glas podsvijesti”, šalju poruke kako onaj najdublji dio nas doživljava sve što nam se događa. Emocije najčešće mogu, puno prije nego razum, “raspoznati” kada nam prijeti opasnost i kada je naš integritet ugrožen.

Baš kao i pozitivne, i negativne emocije jednako su važne jer nam nose važne poruke: ljubomora ukazuje na sumnju u svoju vrijednost, ljutnja je pokušaj da obranimo sebe ili nekoga odnosno nešto što smatramo važnim, strah nas također upozorava na ugrozu… Suočavanje i s takvim emocijama pomaže nam shvatiti naše kvalitete.

Blokiranje negativnih emocija uzrokuje i blokiranje pozitivnih, što nikako nije preporučljivo. No vrlo je važno razlikovati zdrave od nezdravih emocija – zdrave su obično one čiji je intenzitet primjeren situaciji, a nakon što se izraze, ne ostavljaju nelagodu.

Jednostavnije rečeno, djeluju katarzično. Nezdrave emocije su ili preintenzivne ili preprigušene, a nelagoda ostaje i dugo nakon situacije koja ih je prouzročila.

Zašto je kod djece važna emocionalna inteligencija?

Često se može čuti da je pri polasku u školu važniji stupanj emocionalne inteligencije nego li predznanje čitanja i pisanja. Zašto je tome tako?

Zato što je polazak u školu velika promjena u životu djeteta, kako u dnevnoj rutini, tako i u očekivanjima koja se pred dijete postavljaju – koncentracija tijekom nastave, ispunjavanje zahtjevnih školskih obveza, prijelaz iz potpuno bezbrižnog vrtićkog svijeta u svijet obveza i odgovornosti.

Dijete koje je emocionalno inteligentnije lakše će se sa svime time nositi. Razvijanjem i radom na emocionalnoj inteligenciji djeteta gradi se sretno, zadovoljno i odgovorno malo biće koje se osjeća sigurno i različitim novim okruženjima.

Metode razvijanja emocionalne inteligencije kod djeteta

Metode razvijanja emocionalne inteligencije kod djeteta

Djeca uče promatrajući

Ako smo kao roditelji uspješan model emocionalno inteligentne osobe, dijete će promatrajući nas sagledavati ponašanje i posljedicu koje je takvo ponašanje izazvalo.

Ponekad treba reći “ne”

Odgovor “ne” u pravo vrijeme i u pravoj situaciji dovest će dijete u poziciju da se nauči nositi s vlastitim razočaranjima, neispunjenim očekivanjima i frustracijama. Upravo su “dozirane” frustracije poželjan korak u razvoju djeteta.

Strpljenje

Vezano uz gornji navod, “vježbanje” strpljenja važna je strategija u razvoju emocionalne inteligencije. To mogu biti sasvim jednostavni zadaci poput sakupljanja novčića tijekom tjedna kako bi se za vikend kupio sladoled, s ciljem savladavanja te vještine koja se razvija sporo i postepeno.

Postavljanje pitanja o osjećajima

Vrlo je važno pomoći djetetu da osvijesti svoje osjećaje, želje i potrebe. To se postiže imenovanjem i definiranjem različitih osjećajnih stanja (“Jako sam tužna”) ili pak postavljanjem pitanja “Kako se osjećaš”, “Što želiš”…

Metode razvijanja emocionalne inteligencije kod djeteta

Učenje o vlastitim mogućnostima i odgovornostima

Dijete mora na vrijeme početi učiti što su njegove odgovornosti. Najbolje pri tom uči ako mu se ne pruža odmah rješenje, nego se od njega očekuje da samo definira odgovore na jednostavne zadatke.

Primjerice, umjesto “Uzmi jaknu i kapu”, bolje je pitati “Što ti je potrebno kad se spremaš izaći iz kuće”. Ako se djetetu unaprijed govori sve što treba napraviti, time se odgađa njegov razvoj samostalnosti i odgovornosti.

Osjećaj pripadnosti i dužnosti

Uključivanje djeteta u obiteljske obveze i aktivnosti stvara samostalnog pojedinca koji je uspješniji u životu zbog osjećaja pripadnosti te očekivanja da mora doprinijeti određenoj zajednici.

Ograničiti utjecaj medija

Djeca koja postanu robovi suvremenog društva i širokodostupnih medija imaju manje volje i poticaja za istraživanjem nego što to imaju djeca koja više vremena provode u klasičnoj igri.

Iako su danas dostupne različite interaktivne igrice, djeca su ipak pasivnija, uništava se njihova prirodna znatiželja i kreativnost. A znatiželja i kreativnost itekako su važni u kasnijem rješavanju problema.

Rješavanje problema

Djetetu koje pogriješi treba na smiren način pojasniti i objasniti zašto je pogriješilo, što je trebalo drugačije i kako se sada osjeća. Često roditelji ne reagiraju na prikladan način, odnosno uvećaju problem pa se i dijete s njime teže nosi.

Postavljanje emotivnih ciljeva

Definirajući obrasce ponašanja unutar obitelji (ne vičemo, ne osuđujemo, razgovaramo…) lakše se približiti postavljenim ciljevima i ponašati se u skladu s njima.

Usklađenost emocionalne inteligencije, koja se može “učiti” i graditi, s racionalnom inteligencijom koja je većim dijelom genetski uvjetovanja, važan je preduvjet za zdrav razvoj djeteta i postizanje uspjeha u različitim životnim situacijama te izgradnje zadovoljnog pojedinca.

Autor: Tihana Lešić
Fotografije: Pixabay

izvor: www.wishmama.hr